OFS Posušje: U spomen na pobijene hercegovačke franjevce

Naši trećari u subotu 7. veljače boravili su na Širokom Brijegu na prigodnom molitvenom programu kojim je obilježena 81. obljetnica ubojstva 66 hercegovačkih franjevaca, od kojih su sada njih 50 sluge Božje.

Molitveni program počeo je u 16.00 sati molitvom kraj ratnog skloništa gdje su članovi Frame Široki Brijeg zapalili 12 svijeća u znak sjećanja na 12 fratara koji su ubijeni i spaljeni u ovom skloništu. Molitvu je predvodio gvardijan širokobriješkog samostana fra Jure Barišić. Nakon molitve procesija se uputila prema samostanskoj crkvi. U njoj su sudjelovali i framaši, njih 66, u čast 66 ubijenih hercegovačkih franjevaca. Svaki framaš nosio je majicu s likom jednog ubijenog franjevca, a na leđima je pisalo ime franjevca i broj godina koliko ih je imao u trenutku smrti. Molitvu na grobnici s posmrtnim ostatcima 24-ice pronađenih pobijenih franjevaca predvodio je provincijal Hercegovačke franjevačke provincije fra Jozo Grbeš, a imena pobijenih i mjesta gdje su ubijeni čitali su trećari.

Svečanu sv. misu zadušnicu predslavio je provincijal fra Jozo Grbeš, uz sumisništvo vicepostulatora fra Miljenka Stojića, svih gvardijana i velik broj drugih franjevaca i svećenika. Pjevanje na misi predvodio je Veliki župni zbor. Molitvu vjernika čitali su gvardijani pojedinih samostana.

Fra Jozo se u propovijedi dotakao najvažnijih tema ljudskog postojanja: teme istine, teme slobode i prošlosti, Krista i kršćanstva, sv. Franje i franjevaca, ljubavi i memorije. „U vremenima socijalnih previranja, medijskih manipulacija, bombastičnih vijesti, više je nego vidljiva jedna žrtva: Istina. Iako nju svi spominju, malo ih je koji nju zaista traže. Njezino traženje je bolno, susret s njom je mučan, ali rađa svjetlom duše. Oni koji su je spremni tražiti, oni postaju slobodni… Upravo na slobodi je kršćanstvo najljepše utemeljeno kada čujemo Krista koji svim izliječenima, oslobođenima kaže: „Sinko moj, grijesi su ti oprošteni… nemoj više griješiti!” … Mnogim ljudima prošlost je teret, ogromna stijena na leđima života, umjesto da bude učiteljica mudrosti koja “može postati izvor snage, a ne teret”. (H. Nouwen). Prošlost može zarobiti ili poučiti. Može raniti ili naučiti nas milosrđu. Može se nijekati ili otkupiti. Izbor je jasan. … Mi, dok se sjećamo naše braće, dok hodimo u sjeni njihove nevinosti, dok želimo biti svjedoci istine za pravdu i svjedoci slobode za milosrđe, ovdje na njihovim grobovima i u memoriji patnje želimo da u nama raste spoznaja kako smo pozvani biti sol zemlje, sol koja čuva od propadanja i zaborava i kako smo pozvani biti svjetlo svakoj duši, svjetlo istine koja razumije. O, kako je mučna ta povijest: 550 ubijenih svećenika u jednom malom narodu. Njih 66 u jednoj maloj franjevačkoj provinciji Hercegovine. Njih 13 u jednoj maloj biskupiji Hercegovine. Više je to nego u svim većim narodima Europe. Osim njih ubijena je većina hrvatskih katoličkih intelektualaca. Njih na tisuće! Još se narod od toga zla nije oporavio. Vidi se to jako dobro i danas nakon 80 godina. Iako zlo misli da ima posljednji sud, već je veliki, blaženi hrvatski nadbiskup Stepinac “hrabro pred komunističkim sudom u Zagrebu 3. listopada 1946. poručio jugokomunistima: „Vi ste učinili pogrješku fatalnu, što ste pobili svećenike! Narod vam to ne će nikada zaboraviti! U nijednoj civiliziranoj državi na svijetu ne bi toliki svećenici bili tako kažnjeni za te krivice koje im imputirate.'” I narod nije zaboravio! Zato smo mi ovdje: mijenjati ono što nije dobro!“, riječi su provincijala fra Joze.

Naši trećari svoj susret u veljači posvetili su temi pobijenih hercegovačkih franjevaca

Na susretu održanom u petak 6. veljače, župni vikar fra Robert Cvitanović iznio je detalje o okolnostima i događajima u kojima su ubijani hercegovački franjevci na samom koncu Drugog svjetskog rata i poraća. 1945. godine franjevci su u teškim okolnostima dijelili sa svojim narodom dobro i zlo: to je bila sudbina ranjenika na križnom putu, to je bila gorčina prisilne emigracije, dijelili su teret straha režima. To je bilo mučeničko vrijeme, poginula je trećina članova Hercegovačke franjevačke provincije.

Partizani su već u veljači 1945. godine pobili 46 fratara pri zauzimanju Širokog Brijega i Mostara, a samo je u franjevačkom samostanu na Širokom Brijegu pobijeno 30 franjevaca, a u samoj općini Široki Brijeg u prva dva dana osvajanja pobili su 34 franjevca. U mostarskom samostanu pobijena je uprava provincije, njih 7 na čelu s fra Leom Petrovićem kao provincijalom. Naknadno su partizani oteli 8 širokobrijeških fratara i pogubili ih u Zagvozdu. Uslijedila su ubojstva hercegovačkih fratara u Mostarskom Gradcu, Izbičnu i drugim mjestima. Uz to, 10 časnih sestara iz Širokog Brijega prevezeno je u Split, gdje su privremeno boravile kod sestara Splitske provincije. Tridesetak časnih sestara iz Hercegovine bilo je zatvoreno od tri mjeseca do pet godina. Skupina partizana ubila je župnika u župi Kočerin 20. svibnja 1945. godine. Sutradan je na sprovodu Danilo Pecelj, povjerenik KPJ i OZNE za Kočerin, optužio škripare za ubojstvo (manje skupine hrvatskih vojnika i civila koji se nisu predavale komunističkim vlastima nego su se povlačili u brda i planine. Nazivali su se križari. Komunističke vlasti su ih nazivali škripari.) Biskupi u Bosni i Hercegovini, posebice franjevci, smatrani su od OZNE glavnim predstavnicima ustaške ideologije i politike Nezavisne Države Hrvatske. To je bila glavna neutemeljena optužba partizana za franjevce u Hercegovini da su bili ustaše.

U Mostarsko-duvanjskoj biskupiji stradalo je oko 70% katoličkog klera. U Mostarsko-duvanjskoj i Trebinjsko-mrkanskoj biskupiji život je izgubilo 16 osoba: dvanaest svećenika, dva bogoslova, jedan svećenik preminuo je u zatvoru i jedan svećenik obolio od tifusa. U Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji život je izgubilo 66 osoba, među njima tri časna brata, osam bogoslova i 55 svećenika. Prema procjenama Mostarsko-trebinjska biskupija izgubila svojih 40% svećenika, 36% hercegovačkih franjevaca. Po podacima vjerske komisije SR BiH 1964. godine na području Hercegovine ubijeno je 76 katoličkih svećenika, dok su 32 svećenika otišla u emigraciju. U Hercegovini su 1945. godine ostala djelovati 82 katolička svećenika. Prema podacima, u progonima od partizana pobijeno 355 svećenika hrvatskoga naroda.

Partizani su u fratrima vidjeli neprijatelje, nekoga tko smeta. Fratri su u to vrijeme bili stožer opstanka i prosperiteta, intelektualna elita, duhovna elita, vizionari u smislu gospodarstva, u smislu nacionalne ideje. Samo franjevačka klasična gimnazija tada u Širokom Brijegu je imala 19 doktora znanosti. Na dan kad je gimnazija spaljena svi su bili pogubljeni. Franjevci su opismenjavali narod, otvarali su osnovne škole, visoko učilište - fakultete. I uz to su gospodarski jačali kraj, raznim kulturama, znanjima, radili su na infrastrukturi cesta, inženjerskim su se poslovima bavili – hidrocentralom. 1937. godine otvorili su prvu rasvjetu u Širokom Brijegu, spojili vodovodnu mrežu. U svemu tome jačali su katolički identitet, jačali hrvatski i domoljubni identitet i formalizirali su to kroz pravljenje zgrade franjevačke klasične gimnazije.

Od 1945. do 1964. godine kazneno su gonjene 102 osobe katoličkog svećenstva, od čega je 58 svećenika i 44 časne sestre. Od toga broja na vremenske kazne je osuđeno; od jedne do dvadeset godina zatvora 48 svećenika i 33 časne sestre, a od franjevaca posljednji su do 1960. godine osuđeni fra Ferdo Vlašić i fra Smiljan Zvonar.

Od 1945. pa do 1990. godine iz Hercegovačke provincije je bilo osuđeno sveukupno 89 fratara sveukupno 341 godinu zatvora. Na najviše godina su osuđeni: fra Ferdo Vlašić i fra Smiljan Zvonar. Fra Ferdo Vlašić je osuđen na 16 i pol godina, a odslužio je 14 godina i 19 dana. Fra Smiljan Zvonar je osuđen 15. godina i 10 mjeseci, a odslužio je 8 godina. Bivši posuški župnik fra Jozo Zovko osuđen je na 3 i pol godine, a odslužio je godinu i pol godinu zatvora.

Crkvena je imovina većinom oduzeta, vjeronauk onemogućavan, vjerski tisak zabranjen, te su sustavno narušavana vjerska prava kako vjernika, tako i svećenika.

Komisija je biskupu Čuli poslala dopis od 4. srpnja 1947. godine tražeći tablični pregled svega svećenstva u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji. Biskup odgovara da budući da su Crkva i država različite cjeline, ordinarijat nije dužan Povjerenstvu dostavljati tabelarne izjave o kleru. Biskup Čule je već sljedeće godine uhićen i osuđen na 11 i pol godina zatvora pod sumnjom da je surađivao s neprijateljima i podupirao križare.

Puno je bilo franjevaca koji su poput fra Ferde Vlašića trpjeli dugotrajno i nevidljivo mučeništvo: gubitak privatnosti; policijska prismotra. Zatvarani su mnogi svećenici te je u razdoblju od 1945. do 1954. godine osuđeno njih 154. Hercegovačka franjevačka provincija 1946. godine imala je 62 svećenika, od toga 54 aktivna u pastoralu, tri svećenika u vojsci, 17 u zatvoru, a 1949. godine je brojala 59 svećenika, od kojih je 26 bilo u zatvoru.

Zadnji dan partizanskog osvajanja Hercegovine, bio je Mostar. Štaba VIII. dalmatinskog korpusa Glavnom štabu NOVJ Hrvatske zapovjednik toga korpusa Petar Drapšin napisao je slijedeće: „Danas 15. februara u 6 sati jutro potpuno smo oslobodili oblasno središte i važni strateški centar grad Mostar. Šaljemo Vam pozdrav iz oslobođenog Mostara“.

Mostar je osvojen 15. veljače 1945. godine u 15 sati, a u petak, a 14. veljače 1945. godine, partizani su ušli u Mostar poslije podne. Neki partizanski časnici dolazili su u franjevački samostan i čak vrlo ugodno i pristojno razgovarali s fratrima, fratri su onda glasine da su partizani surova vojska odbacili kao neistinite. Partizane je predvodio visoki časnik i zamjenik zapovjednika čete Srbin Branko Popadić, koji je u poratnoj povijesti ostao zapamćen kao svestran rukovoditelj i političar. Prebrojili su sve prisutne fratre i napustili samostan. Mrak, bilo je oko 19 sati, partizani su se vratili. Od sedmorice Mostarskih franjevaca bačenih u Neretvu samo je tijelo fra Rafe Prusine »isplivalo« na suho tlo, i to u blizini Žitomislića. Njegovo tijelo je pronašao poglavar sela Rodoč Nikola Šunjić i pokopao ga tik uz put, cestu prema Rodoču, ali se ne zna točna lokacija njegova groba ni do dan danas.

„Govorimo o dramatičnom susretu vjere i ideologije, savjesti i sile, čovječnosti i mržnje. Njihova smrt nije tek ratna epizoda – ona je teološki događaj, svjedočanstvo koje i danas progovara. Ta brutalnost otkriva da nije riječ samo o vojnom obračunu, nego o pokušaju da se ušutka Crkva i slomi duhovni identitet naroda. U njihovoj smrti vidimo širi kontekst: ubijeni su iz mržnje prema vjeri, ali i zato što su predstavljali instituciju koju je nova vlast smatrala prijetnjom. Kada se danas spominjemo hercegovačkih franjevaca ubijenih 1945., ne vraćamo se u prošlost da bismo otvarali rane, nego da bismo iz njih učili kako se živi vjera onda kada je najteže. Njihova smrt nije samo povijesni događaj – ona je snažna poruka svakom vremenu, pa i našem. Ti ljudi nisu bili političari niti vojnici. Bili su redovnici, pastiri i službenici oltara. Ostali su uz svoj narod u vremenu straha i rasula, svjesni da ih ta vjernost može stajati života. Upravo u tome leži veličina njihova svjedočanstva: nisu birali sigurnost, nego vjernost; nisu tražili spas za sebe, nego su ostali tamo gdje ih je Bog poslao. Njihova krv podsjeća nas na jednu duboku istinu kršćanstva – vjera nije samo riječ, nego život koji se daruje. Mučeništvo nije traženje smrti, nego hrabrost da se ne izda Krista ni onda kada sve govori da bi bilo lakše šutjeti“, kazao je fra Robert Cvitanović.

Što nama danas govore pobijeni fratri Hercegovine?

Najprije, govore nam o postojanosti. Danas živimo u vremenu u kojem se lako odustaje – od vrijednosti, od obećanja, od vjere. Oni nas uče da se za ono što je sveto vrijedi žrtvovati.

Zatim, govore nam o oprostu. Kršćanski spomen na mučenike nikada ne smije postati hranjenje mržnje. Naprotiv, njihov primjer nas poziva da budemo graditelji pomirenja. Samo onaj tko zna praštati može istinski čuvati uspomenu bez gorčine.

Govore nam i o hrabrosti svjedočenja. Možda danas od nas nitko ne traži život, ali traži dosljednost. Traži da se ne sramimo biti Kristovi, da se ne prilagođavamo duhu vremena kada on ide protiv Evanđelja.

Posebno nama vjernicima postavlja pitanje: Kakvi  smo svjedoci u svakodnevnici? Jesmo li ljudi nade? Prepoznaju li drugi u nama mir, dobrotu i pouzdanje u Boga?

Njihova smrt nije bila kraj – ona je postala sjeme. Iz tog sjemena rasla je vjera našega naroda, rasla je snaga Crkve, rasla je svijest da se Krist ne može ušutkati ni nasiljem ni strahom.

Zato danas ne stojimo pred njihovom tragedijom, nego pred njihovom pobjedom. Jer ljubav je jača od mržnje, istina od nasilja, a život od smrti.

Neka nas njihovo svjedočanstvo potaknemo da i mi budemo ljudi čvrste vjere, široka srca i nepokolebljive nade – ljudi koji znaju da se Evanđelje najsnažnije naviješta životom. Neka pobijena braća franjevci za nas ne budu samo spomen, nego putokaz kako ostati Božji i onda kada je teško. Da i nama Krist nakon smrti kaže: „Valjaš slugo dobri i vjerni, uđi u radost Gospodara svoga“, zaključio je fra Robert.