Fra Mario Dadić: Ustrajnost u trpljenju

Sedmog dana devetnice uoči blagdana Uznesenja Blažene Djevice Marije, odnosno Velike Gospe, svetu misu predvodio je fra Mario Dadić, franjevac Bosne srebrene.

Marija: Sudjelovanje u Sinovoj muci
Franjo: Bolesti i patnje posljednjih godina života

Tema sedmog dana devetnice bila je „Ustrajnost u trpljenju“.

U svojoj propovijedi fra Mario kazao je da patnju u životu nitko ne bira svojom voljom. „No, ona kroz život ne zaobilazi nijednog čovjeka. Kako biti ustrajan u trpljenju? Danas živimo u vremenu u kojem se od boli i patnje bježi pod svaku cijenu. Sve mora biti brzo, lako i ugodno. Sve mora biti savršeno, pa makar se samo činilo savršenim. No, kada kroz život dođu bolesti, razna razočaranja, gubici ili ljudska nepravda, onda se čovjek često zapita: ‘Zašto baš ja? Što sam ti, Bože, skrivio?’

No, mi smo vjernici, kršćani. I kao takvi moramo biti svjesni da nam naša vjera ne obećava život bez križa, nego baš suprotno – život s križem, ali takav život s križem u kojem je Krist zajedno s nama i nosi taj križ zajedno s nama.

Najljepši primjer ustrajnosti u trpljenju dala nam je Blažena Djevica Marija. Znamo da nije bila pošteđena patnje samo zato što je Isusova majka. Čak suprotno. Upravo zato što je bila najbliža svome Sinu, bila je i najbliža Njegovoj muci. Sve od Šimunova proročanstva da će joj mač probosti dušu pa sve do Kalvarije vidimo kako ostaje vjerna svome pozivu. Ne bježi od križa, stoji pod križem, šuti i trpi. U tom trpljenju i boli ipak čvrsto vjeruje Bogu. Plače pod križem, ali ne dopušta sebi da upadne u očaj, nego se do kraja uzda u Boga. Ona zna da Veliki petak nema konačnu riječ jer zna da nakon križa dolazi uskrsnuće. Vjeruje da nakon tame dolazi svjetlo. Vidimo kako grijeh biva poražen i kako se rađa jedna potpuno nova nada – to je nada vjere u vječni život.

Sličan primjer je u životu sv. Franje Asiškog. On je pred kraj života bio teško bolestan. Skoro slijep, teško obolio, nosio je Isusove rane, odnosno stigme. Mogao je i Franjo kukati i pitati čime je zaslužio toliku patnju i bol. No, on čini nešto potpuno drugačije, možda čak i neshvatljivo. Upravo u najvećim kušnjama i bolima nastaje Franjin poznati Hvalospjev stvorova, u kojem slavi Boga i slavi patnje koje mu je Bog dao. To čini zato što je shvatio da čovjek može izgubiti zdravlje i mnoge zemaljske i materijalne stvari, ali ako ne izgubi Boga, onda nije izgubio ono najvažnije.

To je i nama velika pouka i jako snažan primjer. Nitko od nas ne ide kroz život bez križa. Ponekad nam se čini kako je taj naš križ pretežak i najradije bismo ga bacili sa svojih leđa. No, današnja poruka glasi: trpljenje sjedinjeno s Kristom postaje za nas put prema nebeskoj slavi.

To ne znači da mi moramo voljeti svoju patnju ili, ne daj Bože, namjerno tražiti patnju. Kršćanstvo ne slavi bol i muku. Ono slavi ljubav jer je jača od boli. Kada svoj križ prikazujemo Kristu, tek tada naša ljudska patnja dobiva svoj potpuni smisao. Onda ona više nije neka nesreća, nego mjesto našeg najdubljeg i najponiznijeg susreta s Bogom.

Koliko su nam oni najteži životni trenuci promijenili srce, naš život iz temelja? Naučili nas da budemo ponizniji, strpljiviji, suosjećajniji? Da primijetimo one koji pate više od nas? Jer patnja nas često nauči puno više nego sve one godine bezbrižnog života.

Zato nas Marijin i Franjin primjer danas pozivaju da ne bježimo od Boga kada nam je teško, nego baš tada da budemo Bogu još bliže. Marija, koja je stajala pod križem, zna što je ljudska bol, najbolje nas razumije i zato se upravo njoj s pouzdanjem uvijek možemo obratiti kada nam se dogodi nevolja. Isto tako, sveti Franjo, koji hvali Boga u svojim najvećim mukama, uči nas kako čvrsta treba biti naša vjera.

Svi smo danas došli s nekim križem, možda nekim križem koji drugi ne vide. Marija i Franjo vam svojim primjerom govore da niste sami u svojoj boli. Krist vas nije napustio i nikada vas neće napustiti jer je On prvi prošao putem patnje i boli. Sada hoda uz svakoga od nas i zna kroz što prolazite u svom životu“, kazao je fra Mario Dadić, podsjećajući na to kako je Blažena Djevica Marija uznesena na nebo, a sveti Franjo pošao Ocu okružen svojom braćom.

„Put do slave vodio je preko patnje i križa. Tako će isto biti i s nama. Ako ostanemo vjerni Kristu u svim svojim kušnjama, i nas isto čeka ona radost koja nikada neće završiti. To je radost vječne sreće i mira u Božjem kraljevstvu“, zaključio je fra Mario.