Fra Branimir Novokmet: Radost Evanđelja

Šestog dana devetnice uoči blagdana Uznesenja Blažene Djevice Marije, odnosno Velike Gospe, svetu misu predvodio je fra Branimir Novokmet.

Marija: Veliča - Magnificat
Franjo: Hvalospjev stvorova

Tema šestog petog dana devetnice bila je „Radost Evanđelja“.

U svojoj propovijedi fra Branimir je istaknuo da je u našem zajedništvu oko Krista Gospodina Njegova riječ središte, a mi pokušavamo tu Njegovu riječ razumjeti ne bi li jasnije progovorila svakome od nas o njegovoj životnoj situaciji, o njegovim križevima i njegovim radostima.

„Mi danas razmatramo radost Evanđelja kroz Božju riječ koju dobro poznajemo i koja nam je u ovome slavlju darovana. Radost je ono stanje kada je čovjek miran i ispunjen, kada mu život ide nekim normalnim tijekom. Radostan je onaj koji je svjestan da je uopće život koji ima dar i da to što kroči i diše na ovoj zemlji također je dar. Radostan je onaj kojemu su sve životne stvari dobro posložene, mili i dragi svi na broju. No, znamo da život može teći drugačije. Sve ovo ne mora biti ovako. Ipak, i tada smo pozvani na radost. Kada život pogode oluje, kršćanin je pozvan na radost. Što je onda radost? Možda je upravo Evanđelje radost. Evanđelje i zovemo radosnom viješću. Iako već rano naučimo da je život sve samo ne ona radost koju smo opisali, Božja nas riječ potiče i hrabri: uvijek umiranje Kristovo u tijelu nosimo, da bi se Kristov život u našem životu očitovao. Što to znači? Put Evanđelja nije nimalo jednostavan i lagan. Teško je usred nemira, nemoći, odlazaka i gubitaka ostati radostan. Zato je važno misliti o radosti upravo kao o stalnoj dinamici koja životu daje zanimljivost i nekakvu boju. Evanđelje, koje mi smatramo radosnom viješću, za razliku od mnogih knjiga svih religija, nije samo knjiga kao neka vrsta objave u kojoj Bog od nas nešto traži pa, ako to ispunimo, onda tamo negdje u nekoj vječnosti obećava radost. Evanđelje nije takvo. Ono je Isusov živi odgovor na svaku životnu situaciju iz vrlo jednostavnog razloga, jer je on sam izabrao, htio i prošao ovim našim ljudskim životom onako kako prolazi svatko od nas. Uči nas Crkva da nam je bio u svemu jednak osim u jednoj stvari – u grijehu. Ljudski se rodio, živio, učio, bio nestašan, ljubio, bio izdan, doživio je patnju i samu smrt da bi se rodilo uskrsnuće. On nije morao ići tim putem, ali je radi nas i radi našega spasenja tako izabrao. Ako je on prigrlio sve naše ljudsko, a jest, osim grijeha, tada sve naše ljudsko Bogu nije mrsko, nego je Bog to spasio, otkupio i dao mu jedno dostojanstvo. Zar to nije razlog radosti? Možda ćemo reći da je lako Isusu, On je u božanskom promislu, Bog, znao kako će sve završiti. No, postoje ljudi koji su svojim životom jako sličili Kristu – i u radosti i na evanđeoskom putu. Oni su nam uzori. Krist je i nama i njima jedini pravi put radosti i Evanđelja“, kazao je fra Branimir i kazao da je prva od njih Bogorodica Marija.

„Njoj je došao anđeo poslan od Boga tražiti nesvakidašnje stvari. Njegov pozdrav je bio: „Raduj se, milosti puna.“ Znamo da je, uz sva pitanja, na kraju prihvatila Božju volju i dala Bogu prostora u svom životu, a to njezino „Da“ promijenilo je čitavu ljudsku povijest. Njezina otvorenost donijela je svakom čovjeku radost Evanđelja, svakom čovjeku koji to želi. Tako je u životu svakoga čovjeka koji Boga pusti u svoj život. Osim Presvete Bogorodice, postoje još ljudi čiji život stoljećima donosi radost pojedincima, nadahnjuje ih, a takav je bio i Franjo iz Asiza. U ovoj župi i ostalim župama osobito su aktivne žive Frame, Franjevačkog trećeg reda. Tu smo i mi franjevci i časne sestre franjevke. On je vrlo prisutan. On je vrlo rano prozvan drugim Kristom i gledajući njegov život shvaćamo zašto je to tako. On je od imućnog čovjeka postao siromašak koji je i osamsto godina poslije vrlo živ. Toliki su u njegovo vrijeme bili uspješni, imućni i perspektivni, pa ih nitko ne spominje. Ovog siromaška sjećamo se i danas“, kazao je fra Branimir govoreći o Franjinom savršenom veselju.

„Franjo je ljubio sve što je Bog stvorio. Spjevao je Hvalospjev stvorova i hvali sve što je Bog stvorio. On je i smrt prizivao i radovao joj se i zvao je sestricom, dozivajući tako u pamet sebi i svojoj braći, nama koji mu se i danas divimo, da je to put kako sličiti Kristu. Čini se da je vjera ključna. Ni Marija ni Franjo ne bi bez vjere mogli ovako klicati. Vjera nije savršeno znanje. Ona je pouzdanje da je ono što je Bog rekao o Isusu Kristu istina. Vjera je Božji dar i ne može biti mala i slaba i dana nam je baš na mjeru. Nama je brinuti se o toj vjeri, truditi se i nastojati živjeti je na sve moguće načine. Pa i kada odlutamo i od nje se okrenemo po svojoj slabosti i grijehu, dovoljno je kajanje po kojemu Bog oprašta. Nama je prihvatiti da mi nikada u svome životu ne možemo postati savršeni i bezgrešni, niti nas Bog takve očekuje. Usuđujemo se misliti da Bog od nas stvarno ne očekuje savršene i bezgrešne ljude, ali nam je dao lijek za našu nesavršenost i grešnost, a to je Njegova ljubav koju znamo i čitamo u Evanđelju i zbog koje nam je biti radostan. Nemojmo to zaboraviti, a još manje zapustiti. Tada će nam se ovo o radosti u Evanđelju činiti kao nešto što je prirodno. Tada, budemo li živjeli onako kako od nas Krist Gospodin traži, lakše ćemo ustrajati na putu Evanđelja ili se barem nećemo tako lako obeshrabriti, pokolebati i izgubiti sve vrijeme umjesto da se trudimo i nastojimo“, kazao je fra Branimir.

Podsjetio je i da je ovo dan kada častimo i svetu Klaru Asišku, onu koja je među prvima slijedila Franju, uvidjevši da je već na zemlji moguće živjeti Evanđelje, tu radosnu vijest. „Evanđelje koje govori o Isusovoj molitvi za zajedništvo svih Njegovih učenika kaže da će se ostvariti samo po ljubavi i predokus tog zajedništva je ovo naše zajedništvo. Ovdje smo okupljeni i uprta pogleda u samo jedno mjesto, a to je Krist na oltaru. I u sakramentu pomirenja Krist nam pruža ruku. Očeva i Kristova zapovijed je ostati zajedno, pružati ruke Njemu, kajati se za svoje slabosti i grijehe – to je tako jasna slika našega sakramentalnoga zajedništva, sakramenta koje slavimo. Tu je sigurnost“, kazao je fra Branimir.

Ponovno je skrenuo pozornost na Mariju koja je otpjevala svoj Veliča, po kojem je svi zovu Blaženom, te na Franju, poniznog i siromašnog, koji je braću učio da nije samo radost imati, niti je Evanđelje u zatvorenosti. Nego je radost činjenica da nam Bog daje razumjeti, nadahnjuje nam da po svome životu ovdje i sada možemo živjeti Evanđelje, svatko na svoj način, i biti radostan“, kazao je fra Branimir dodajući i da se možemo ugledati i na Klaru koja je pronašla svoj put Evanđelja i bila radosna, zatvorena iza rešetaka samostana, ali radosna.

„Neka nas Krist vodi svojom riječi, neka nas hrani ljubavlju, u sakramentima, da ustrajemo na putu dobra, iako je taj put često trnovit, a i mučan, ali jasan nam je cilj pred očima: nasljedovati Njega u ovome svijetu da bismo imali vječnu radost u nebesima“, zaključio je fra Branimir.