Fra Bože Milić: Ljubav, poniznost i sloboda put su u kvalitetnu promjenu

Mjesečna duhovna obnova održana je u našoj župi i u mjesecu ožujku. U srijedu, 11. ožujka, započeli smo molitvom krunice, nakon čega je uslijedila večernja sveta misa koju je predvodio fra Bože Milić, gvardijan u Tomislavgradu. Program je nastavljen katehezom na temu „Je li promjena (ne)moguća?“, koju je također održao fra Bože.

Osim kateheze, zanimljive su bile i riječi iz homilije fra Bože Milića. U svojoj je propovijedi istaknuo zanimljivu misao da će netko u raju ipak biti „manji“. „To je onaj koji se drži Božje riječi, ali uvijek nešto ukida, dodaje i misli da zna bolje. Isus od nas ne traži ono što nije moguće, ali ponekad traži da budemo malo profesionalniji, odlučniji i usredotočeniji, da pazimo na sitnice. Ne treba biti sitničav, ali ponekad moramo gledati na male stvari koje su vrlo važne, jer upravo male stvari ponekad odluče mnogo toga“, kazao je fra Bože, navodeći nekoliko primjera iz povijesti i društva u kojima su sitnice donijele prevagu u raspletu događaja.

Osvrnuo se i na vrijeme korizme, u kojem se u pravilu nečega odričemo, odnosno nešto puštamo. „Važno je u životu znati pustiti. Odricanje nije samo od stvari, jer se često puno teže odreći vlastitih uvjerenja, želja ili potrebe da budemo poznati, važni, da nas se primijeti i sluša. Naš ego ima svoje potrebe, baš kao što i naš želudac ima svoje potrebe. Sve to treba vježbati. Važno je znati puštati, jer dok ne naučimo puštati, nećemo otkriti neke nove svjetove i spoznaje. Mnogi svjetovi stoje skriveni iza stvari koje ne znamo pustiti. Zato je važno vježbati, jer nema dobrog majstora bez vježbe“, kazao je fra Bože.

Je li promjena (ne)moguća?

U svojoj katehezi na temu „Je li promjena (ne)moguća?“ govorio je o samoj mogućnosti promjene, ističući da je ona moguća, ali da nije proces koji se događa iznenada. Riječ je o dugom procesu koji možda i nema kraja, pa nam se zato ponekad čini nemogućim.

„Često se pitamo je li promjena moguća, osobito kod ljudi koji su u nekom ponašanju izrazito ekstremni. Teško se promijeniti. Kao što je nekome teško ostaviti alkohol, drogu ili krađu, tako je i nama teško prestati s nekim navikama ili promijeniti određena ponašanja. Uglavnom gledamo ono što želimo vidjeti i svatko gura svoje. Isusove prve riječi su: ‘Promijenite se’, a mi kažemo ‘Obratite se’. To ne znači promijeniti izgled, nego na drugačiji način gledati Boga. Znate koja je uvjerenja najteže mijenjati? Vjerska uvjerenja. Oko nas postoji mnogo ponuda – razna svjedočanstva, propovijedi i duhovnosti. Netko u toj ponudi nešto sebi utisne u misli i, ako to krene u krivom smjeru, vrlo ga je teško kasnije promijeniti“, kazao je fra Bože.

Dodao je kako smo ljudi vjernici okupljeni upravo zato što želimo rasti u svojoj vjeri. „To je proces koji nema kraja. Nema nijednog čovjeka na zemlji – a trenutno nas je oko osam milijardi – koji može reći da se obratio i da više ništa ne treba mijenjati. Nitko nije došao do kraja, jer nitko nije savršen. To nas ne treba opterećivati, to je normalno. U jednoj biblijskoj priči spominje se bogataš koji je umnožio svoje bogatstvo i rekao da sada može biti miran i uživati, ali Bog već iduće noći traži njegovu dušu. Dakle, nema potpune sigurnosti. I ne treba nam takva sigurnost, jer ona nije cilj. Ovdje se sastajemo jer želimo napredovati koliko god je moguće kao vjernici, supružnici, bake, djedovi, braća, sestre i radnici. Naš je narod vjeran i pobožan, duhovno talentiran, razumije jezik Boga i voli Crkvu, Gospu i svece“, kazao je fra Bože.

Kako ćemo znati idemo li pravim putem?

Fra Bože je u nastavku postavio pitanje kako ćemo znati napredujemo li u svojoj vjeri i duhovnosti. „Netko je rekao da postoje tri kriterija koji pokazuju ide li osoba pravim putem u duhovnom životu. Budući da se u svemu može zalutati, može se zalutati i u vjeri. Možemo, dakle, zalutati u svojim vjerskim uvjerenjima. Nema tu nevjere, ali ima pogrešnih stvari. Kako ćemo znati da stvari idu u dobrom smjeru? Ako se netko trudi u svom duhovnom životu, trebale bi se pojaviti tri stvari“, naglasio je fra Bože. 

"Prva je ljubav. Ako se čovjek moli, trudi i radi na sebi, mora se pojaviti ljubav – konkretna ljubav prema bližnjemu.

Drugi je znak poniznost. Ako se oko vjere trudimo na pravi način, iz toga mora proizaći poniznost, jednostavnost i malenost. Tu nema umišljenosti ni nadmenosti. Ponizan čovjek nije onaj koji se ponižava ili ima osjećaj manje vrijednosti. On točno zna svoje mjesto pod suncem, u obitelji i društvu. On zna tko je i koliko vrijedi. Takav čovjek radi svoj posao, prisutan je, nenametljiv, ali djelatan, vrijedan i razborit.“

Treći je znak sloboda. Naše nastojanje oko vjerskog života treba nas činiti slobodnima. Sloboda nije raditi sve što nam padne na pamet. Takva sloboda može nanijeti mnogo štete – ljudi tada rade protiv sebe i uništavaju se. To nije sloboda. Sloboda je najprije fizička – da nisi zatvoren, da te nitko ne ucjenjuje. Ali sloboda znači i biti ono što jesi: slobodan od kompleksa, lošeg mišljenja o sebi, od pretjeranih očekivanja ega, od utjecaja medija i od ovisnosti o ljudima, stvarima ili događajima“, kazao je fra Bože. 

Dodao je kako slobodan čovjek nije bez problema. „Slobodan čovjek ima strahove i slabosti, ali nije ovisan o njima. Može napraviti odmak i živjeti s tim. Slobodni ljudi ne žele rješavati stvari na silu. Znamo da se kaže kako revolucija jede svoju djecu. Slobodni ljudi ne žele ništa na silu.“

Govoreći o tome kako se ljudi često pokušavaju nositi s problemima, spomenuo je i različite „bjegove“: alkohol, kladionicu, pretjeranu upotrebu društvenih mreža, pretjeran rad ili kupovinu. „No to ne rješava problem. To djeluje kratko, poput tablete protiv bolova – na trenutak ublaži bol, ali brzo prestane.“

Zaključio je kako čovjek prema sebi treba ići polako, strpljivo i s ljubavlju. „Isus kaže: ‘Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.’ To pretpostavlja da čovjek sebe ljubi na zdrav način – da čuva svoj život, da ne ide protiv sebe i da se ne muči. Ljubiti sebe nema nikakve veze s egoizmom. To znači ne ljutiti se stalno na sebe, ne tražiti samo vlastite mane i ne biti trajno nezadovoljan. Sa sobom treba ići polako, strpljivo i s ljubavlju.“

Fra Bože je na kraju naglasio da promjena ne dolazi na silu. „Pravi rast događa se polako i postupno. Svi bismo htjeli sve brzo, ali s osjećajima, karakterom i duhovnošću to ne ide tako. Promjena dolazi kroz strpljivost, poniznost, ljubav i razumijevanje. Pokušaj shvatiti. Svi smo skloni misliti da se netko drugi treba promijeniti, ali često prvo trebamo krenuti od sebe. Kada na silu pokušavamo promijeniti sebe ili druge, najčešće napravimo štetu. Zato polako i strpljivo prema sebi – imamo sve što nam treba“, zaključio je fra Bože Milić u svom nagovoru na temu „Je li promjena (ne)moguća?“.